Daxo

18.09.2008., četvrtak

OPERACIJA "INDEKS" - prvi korak ka boljem sutra u visokom obrazovanju

Napokon se i to desilo. Policija i USKOK su upali na fakultete privesti one koji prodaju ispite. Malo je reć da sam ostao šokiran, da nisam mogao vjerojati, pa zar je moguće da u ovoj državi ima i dobrih vijesti???

Dakle, dan kada sam kao student druge, zapravo treće već sad, godine jednog tehničkog fakulteta čekao odluku o upisu u iduću godinu, kada smo svi čekali kakvo će biti rješenje, jer je fax u administrativnom kolapsu zbog bolonje. Upisa nema, uvjet nema više od pola faxa, predavanja su već počela i nitko ne zna što će bit. I baš danas dolazi antikorupcijska afera na fakultetima na kojima je sve kao u redu. I onda ja shvaćam, kod nas i je takva situacija jer se ispiti ne prodaju. Za svoj fax mogu reći sve negativno, neorganiziran, kaos kaos kaos, nesusretljiv, ne provodi bolonju, to jest provodi protiv studenta odrednice, ali jednostavno kupovina ispita je nešto što se stvarno ne događa (ili zaista u vrlo malom broju), možda jer smo manji faks i svi sve znaju, ali očito da zbog toga svi i strahujemo što će bit s našim studiranjem. E da sam na tih 20 ispita u dvije godine mogao kupiti 2 nepoložena... al to je druga priča. Ipak drago mi je što potpuno čist mogu reć, da je to moj trud i moje znanje i stojim iza svakom od tih ispita.

No to se očito ne može reć za hrpu studenata koji su kupovinom dolazili ne samo do ispita, nego i do diploma. Nevjerojatno zvuči kada studenti na ekonomiji tvrde da ako platiš dva ispita, dobiješ treći besplatno. Ono, kao idem u dućan, kupim dva sapuna i dobijem treći besplatno. Dakle, apsolutno sistem kao na tržnici. I onda takvi ljudi tvrde da su oni veliki stručnjaci. Ne mogu vjerovati da takvi mogu sebi uopće pogledati u oči, da se ne stide uopće govoriti da imaju diplomi, nego mašu njome. Strašno! Očito nam je zemlja u stanju takvom kakvom je upravo zbog kvazi-stručnjaka, kvazi-intelektualaca, varalica i nepoštenih ljudi, koji očito s novcem misle da mogu sve kupiti. Strašno me pogodio razgovor dva studenta koji su utvrdili da oni koji nemaju za kupiti ispit moraju učiti. Očito je da je mentalni sklop i pojam studiranja naših ljudi otišao kvragu. Takvo nešto izjavit je krajnje... uopće kako to nazvat, krajenje nehumano, neetički, diskriminirajuće.

I naravno, sad su svi šokirani profesori, kao to nisu mogli zamisliti. E pa dragi profesori, niti ja nisam mogao zamisliti da mogu past kad sve naučim, ali eto, očito se moguće. Sad ćete vidjeti kako je to doživjeti šok. Svaki pravi student zna kako je to osjetiti nepravdu, kako je to kad bude oštećen i kad mora sve ponovno zbog sitnice i nepravde. Tijekom života pa i studija nije bitno samo brzo projuriti i reći da se završilo u roku, bitno je sačuvati ponos, bitno je stajati iza svake ocjene, bitno je biti čovjek, pa makar se studiranje i odužilo, ali jednog dana kada takav student završi onda će znat da je to zaslužio, neće se bojat ovakvih akcija nego će ih podržavat, jer to je jedan od onih dana kada pravda ipak pobjeđuje, kada ipak vidimo da ova država ima svijetliju budućnost. Ova priča mora doći do kraja, moraju svi pojedinci biti kažnjeni i moraju sve nezakonite diplome biti oduzete, jer jedino tako ćemo vratiti vjeru u visoko obrazovanje, jedino tako će postojati nada u bolje sutra. Ne znam za vas, ali meni se vjera vratila, makar malo i to je korak ka cilju, cilju koji je do danas bio sve dalji. Prvi korak je napravljen, potrebno je napraviti novi!

- 22:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.08.2008., nedjelja

ONE WORLD, ONE DREAM

Jedan svijet, jedan san. Bio je to slogan danas zatvorenih 29. Olimpijskih igara u Peking. U 16 dana u 28 sportova i 31 borilištu natjecale su se 204 zemlja sa skoro 11000 sportaša. Za sve je bilo zaduženo više od 300000 ljudi, što volontera što pripadnika javnih službi. Kina je napravila spektakl. Sve je bilo savršeno uređeno, u minutu gotovo, sve je izgledalo tako dobro organizirano kao da je to tako jednostavno. Ovo je kratki osvrt na sve na ovim OI, na njihov duh, na naše uspjehe na opći dojam.

Pa, od kuda krenuti? Pa od otvaranje. Bilo je to nešto veličanstveno, šarenilo boja i zvukova, sve u broju 8 (8.8.´08) i savršeno uvježbano. Stvarno su me ostavili bez daha nekoliko trenutaka, od igre svijetla i sjena do samog paljenja baklje na dosada neviđen način, trčanja po krovnoj stijenci tog stadiona, „Ptičjeg gnijezda“, koje je vjerojatno najmodernije sportsko zdanje na svijetu. Dobro, možda je ipak „Vodena kocka“ modernija, ali takva dva objekta jedan do drugog, to se ne viđa svugdje.

Općenito, postoje mnogi sportski događaji (pa i onih koji nisu sportski) koji oduzimaju dah i ljude ljepe za ekrane, od prvensta u nogometu, Amere SuperBowl ili jednostavno Formula, ali niti jedan događaj nema taj duh, tu tradiciju, povijest kao što to imaju Olimpijske igre. Pa za početak malo povijesti i činjenicama o samim igrama.

Olimpijske igre su višesportsko natjecanje koje se održava svake četiri godine. Pogrešno ih nazivamo i Olimpijade, jer Olimpijadom je u staroj Grčkoj nazivano čitavo razdoblje između dviju Olimpijskih igara, pa tako početak jednih Olimpijskih igara označava početak Olimpijade.
Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. stoljeća djelovanjem francuskog humanista i zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov prijedlog je u Parizu 23. lipnja 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor. Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale prefiks “ljetne”, jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni, i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata (VI., XII. i XIII.). Pošto se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim natjecanjima u zimskim športovima uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u Chamonixu, Francuska, 1924 godine. Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste godine, zaključno do 1992. godine i Igara u Albertvilleu u Francuskoj, kada je, zbog glomaznosti olimpijskog programa ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske olimpijske igre održane 1994. godine u Lillehammeru u Norveškoj.

Čuveno olimpijsko geslo citius, altius, fortius (brže, više, jače), koje je ustvari postalo moto Olimpijskih igara nije, kako bi netko pomislio, ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog športskog društva u školi u kojoj je bio ravnatelj, izrekao prijatelj baruna de Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. I “utješno” geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom barunu de Coubertinu, također je “autorsko djelo” jednog crkvenog čovjeka – u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908. to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.

Nakon ove poduge, ali nadam se zanimljive povijesti, idemo malo analizirat nas. 101 sportaš, 5 medalja ali nije bilo one najsjajnije. Osvajači su dakle:
Atletika - Srebro : Blanka Vlašić - skok u vis
Gimnastika - Srebro : Filip Ude - konj s hvataljkama
Streljaštvo - Bronca : Snježana Pejčić - zračna puška 10 m
Taekwondo - Bronca : Martina Zubčić - do 57 kg
Bronca : Sandra Šarić - do 67 kg

Što reći nego svaki naklon njima, ali svima do poda, ali ne bi ja bio Hrvat da i prigovorim koju. Dakle, košarkaši su ispunili svoj zadatak, pružili su solidnu igru i definitivno pokazali da se košarka vraća. Rukometaši s 4. mjestom su ipak malo razočarali, očekivali smo bar broncu, ali što se može, nekako se vidi da lagani remont treba doživjeti reprezentacija. Vaterpoliti ipak su podbacili, tek 6. Mjesto u sredini, barem u polufinalu su trebali bit, ali jednim kiksom su si sami zagorčali sudbinu. Plivanje je vrlo neugodno iznenadilo. Veslanje isto tako. Ostali sportovi su bili dobri, od stolnog tenisa pa do kajaka.

A sad osvajači... stvarno kako prigovoriti nekome nakon toliko truda i takvog uspjeha. Svi su me učinili ponosnim što sam Hrvat i hvala im na tome. Prvi dan i Snježana kao grom osvaja broncu, ja nisam niti znao da će ona nastupat tako... što je neznanje... Zatim Filip koji je bio pritajeni favorit i definitivno je mogao do medalje ali nitko se to nije usudio reći, svaka čast na svemu što je proživio... Dan za danom i taekwondo je iznenadio, tu se kao pričalo da su dobre ali dvije bronce nismo očekivali. Djevojke, naklon. I za kraj ostavljam ono što sam ja, ali i većina Hrvata, najnestrpljivije čekao. Blanka i skok! Što reć, peh peh i opet peh. Blanka je oduševila, skočila je 1.85, 1,89, 1.93, 1.96, 1.99, 2.01 i 2.03 iz prvog pokušaja i onda jedan mali kiks na 2.05 i jednostavno nije bilo snage izjednačit treći skok svih vremena... protvi onako raspoložene protivnice se nije moglo... došla je i eto pomrsila nam račune. Ali svi smo vidjeli koliko je Blanka psihički jaka,koliko je i tu napredovala, nije pucala bila je smirena, jednostavno 2.07 je bio preveliki zalogan. Nažalost, ali srebro je izvanredan uspjeh i jednak zlatu jer Blanka ima vremena i barem još dvoje OI pred sobom u top formi...

Dakle, oduljio se ovaj tekst... na kraju balade imam reći da sam uživao u svim sportovima, odlični rukomet, odbojka, vaterpolo, pa čak i manje poznati sportovi, a da ne pričam o vrhuncima svakih igara plivanju i atletici. Michael Phelps sa 8 zlata i 7 svjetskih rekorda je jedan od dvojice heroja. Drugi je Usain Bolt s 3 zlata i 3 svjetska rekord... svaka čast ali ja ipak prednost malu dajem Boltu zbog samog sporta, plivanje je ipak malo previše postalo poligon za tehnologiju (ako se mene pita).

Dakle, uživao sam i brzo je prošlo, nije se bilo teško buditi niti u 3 ujutro gledati naše sportaše, nije bilo teško trošiti živce jer ipak su oni ti koje smo poslali, oni su tamo da i cijeloj naciji podare malo veselja. U ovo vrijeme, trebalo bi stalno održavati Igre jer to je mjesto gdje smo svi isti, gdje se slavi različitost a opet sličnost, gdje se ne poznaju granice. Mjesto na kojem se najbolje vidi da smo svi isti i da boja kose, puti, visina, sposobnosti ili jezik nisu teret, oni su samo elementi koji našu rasu čine tako posebnom, tako jedinstvenom. Dakle, JEDAN SVIJET, JEDAN SAN, upravo se o tome radi, nadam se da ćemo za 4 godine opet svi biti u Londonu i da ćemo dijeliti jedan san, san u kojem neće biti granica, neće biti nesreća, zlobe i neprijateljstva. San koji sanjamo svaki dan. Zašto je taj san moguć samo 14 dana u 4 godine??? Zašto taj san ne bi bio moguć i sutra? Mislim da moramo krenuti od sebe samih i progutati predrasude jer svi imamo srce i ponekad bi trebalo „razmišljati“ njime. Samo jedan osmijeh je dovoljan da taj san postane bliži, samo jedna riječ.

Do Londona s nadom u ostvarenje sna i ponovnog viđenja na Igrama svim ljudima... Zŕi jiŕn!

- 18:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.06.2008., subota

122. minuta... kraj snova, ali svaka Vam čast dečki!!!

/uz čitanje slušati: Nered - Srce vatreno/

Danas je tema jučerašnja utakmica. Naravno, Hrvatska-Turska i nevjerojatan kraj, kraj snova i nadanja, ali krenimo redom...

Dakle, skupina 3 pobjede, 2 veličanstve utakmice i jedna nešto manje i odličan dojam. Svi smo palu u euforiju jer vidjela je da se sprema nešto veliko, nešto možda i veće od bronce '98. Cijela zemlja se spremila, zastave po automobilima i prozorima, pola grada u dresovima, svi pričaju samo o tome, o utakmici koja je bila glavna tema u svim medijima. Bilo je nevjerojatno ne znati sve o njoj, iz novina, s interneta i radija, televizija, ma bilo čega, napetost i iščekivanje su osjećalo u zraku. U silnoj euforiji i ja sam kupio dres (pomalo me sram što ga nisam imao) i s ekipom odlučio gledat tekmu u Gajnicama. Svi se skupili, sve je bilo spremno od alkohola do kokica, čipsa i svega ostalog. Himna, zvižduk i lopta se zakotrljala...

Prečka i prerano veselje, obrana i napad, općenito tvrda utakmica, minute su išle nekad brže, nekad sporije i brzo je bilo gotovo 90 minuta. Krenuli su produžeci i primaknuo se kraj a kad ono 118. minuta i opća euforija... GOL!!!!!! Hrvatska u polufinalu... neredi, veselje, euforija, plač od sreće i vika, cijela Hrvatska je dočekala gol, gol koji je značio veliko olakšanje i nevjerojatan ponos. "Ajmo van, gotovo je" - povikao je jedan od prijatelja; "Ne, ajmo vidjet kraj jer to su Turci" - rekao sam mu i niti što sam završio rečenicu došla je zlokobna minuta koju ću pamtit vjerojatno cijeli život, 122. minuta, minuta kada je euforija bila tako naglo prekinuta... ŠOK... Turci su izjednačili, još jednom su izjednačili u zadnjih sekundama... i kraj... jedanaesterci... svi smo gledali bez ijedne riječi kada je netko dobacio: "Gotovi smo, ovo je kraj." Nismo reagirali, kao da smo znali da je vjerojatno u pravu, ali nismo htjeli vjerojat, bili smo u apsolutnom šoku. I prije nego smo nadu vratili, Luka je promašio jedanaesterac i gotovo da su suze krenule, bio je to onaj trenutak kada shvatite da su nam sve lađe potonule. Jednostavno, psihološki smo pukli, mi navijači a kako tek ne bi igrači... a ne spominjem daljnje promašaje, Turci su ušli u polufinale i u samo 5 minuta od naše euforije stvorili tugu kakvu među masama još nisam vidio... svi u šoku... jednostavno nismo mogli gledati dalje i zaputili smo se prema gradu...

A kad ono u gradu još gora slika, u tramvajima ljudi ne govore, vrijeme je stalo, kockice svugdje, ali pjesme gotovo nigdje. Svi čekaju noćne tramvaje i buseve i sjede i leže po podu te nepomično zure u jednu točku. Tek netko s vremena na vrijeme kaže da ne može vjerojat i nepravda, ali nitko nije mogao reći ništa pametno... nitko ništa...

Ali kada se prespava situacija nije ništa bolja, gotovo da je gore, propuštena prilika da se uđe među 4 najbolje reprezentacije i to na takav način, tolika lepeza emocija u 5 minuta i nepravda i nesreća. I tko je kriv? Nitko. Možemo tražiti krivicu i svaliti ju na nedovoljnu realizaciju prilika, na suda, ali ipak da je bilo sreće i da je ovaj put pravda trebala pobijediti znamo da smo mi trebali ići dalje. Ali eto drugi put...

I stvarno mislim drugi put, jer naša reprezentacija na čelu s Bilićem i cijelim stožerom je pokazala da smo jaki, da smo moćni, da možemo napraviti vrhunski rezultat. Igra je bila odlična, ne može se prigovarati da su dečki ginuli na terenu i to svaku utakmicu, ne može se reći da je izbornik griješio, ne može se reći da nismo zaslužili prolaz. zato hvala svima, što vode i sudjeluju u stvaranju reprezentacije, hvala igračima što su nam u ovoj tmurnoj svakodnevnici priuštili nade i snova u nešto veliko. Hvala im što smo taj san, zajedno s njima, živjeli dvije godine. Nažalost, taj san je prekinut, ali sjećanje na ponos i sreću koju su nam svi priuštili ostaje u srcu. I iako smo sada neizmjerno tužni, ovo je ipak bilo odlično izdanje naše zemlje i možemo se ponositi, te imati vjere u budućnost, jer pred našom reprezentacijom je ona definitivno svijetla. Tuga će proći, žal za prilikom teže, ali nove prilike dolaze... dokazali su dečki da mogu i vjerujemo u njih, definitivno ćemo s istim žarom ih i dalje bodriti jer život nisu uvijek pobjede i nije uvijek pravedan... to smo, nažalost, osjetili...

- 23:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.05.2008., subota

"Mi smo samo studenti kojima je DOSTA"

Upravo je ta rečenica dovoljna da opiše stvari, koje su se u studentima skupljale nekoliko godina. Tri godine provedbe bolonjskog procesa i ništa se ne zna, situacija je svake godine gora, jer je pritisak na fakultete, što se kadrova i prostora tiče, sve veći, a studenti su imali i više nego dovoljno strpljenja. Zbog toga, smo svi ovaj tjedan jasno i glasno te u miru izrekli samo par glavnih ciljeva, koji se moraju riješiti jer u tri godine se nije uspjelo riješiti kako će izgledati kraj preddiplomskog i diplomskog studija, burza je nespremna za potpuno nove kategorije zanimanja, nove nazive, nove studente - bolonjce.

Iako nekima nije jasno zbog čega smo se mi pobunili, odgovor je jednostavan. Neki tri (a ja dvije) godine sjede po podovima, pišemo kolokvije od 7 ujutro do 22 sata, kada nađemo neku slobodnu prostoriju, klupu, pod, radijator i na papir stavljamo svoje znanje koje je stjecano danima. Zar vas ne bi frustriralo, da se odričete i učite danima i onda vam netko da papir i pišete na rubu od prozora??? Zar je to put ka visokom obrazovanju??? Očito da se u sve uletilo nespremno i amaterski preko noći i apsolutno s ciljem ulizivanja Europi. Studenti su bili žrtvena janjad i svi smo trpili zajedno s profesorima, koji su svojim napornima pokušali napraviti što su mogli, ali kap je prelila čašu glasinama o plaćanju diplomskog studija 60 tisuća kuna na pojedinim fakultetima i nemogućnosti nastavka studiranja. Pobunili smo se jer nam se onemogućuje da postanemo "društvo znanja". Ministarstvo prema fakultetima i samim djelatnicima i studentima se ponaša krajnje bezobrazno. Sredstva za rad se dobivaju iz drugih izvora, fakulteti su potpuno limitirani kadrom, a broj učiona na broj studenata je katastrofa. Stalno se hvale da su uspjeli stvoriti bolonju a primjerice kod mene ima kolegija s prolaznosti 10%, kolegija s preko 300 studenata na predavanjima, većina kolegija koloviranje poznaje kao uvijet za potpis, predavanja su naravno obavezna a, kao što sam već rekao, sjedi se po podu ili čak i stoji, atmosfera je kao u tramvaju a znate kako je lijepo stajati na mjestu dva sata i biti skoncentriran na predavanja??? Imali smo i previše strpljenja, ali strpljenju je došao kraj.

I kad se dogodilo što se dogodilo, ministar nam se nije niti pokušao obratiti, kao ispunili su nam zahtjeve. Zahtjeve koje su trebali donijeti prije 3 godine. Nama se ne opravdava kašnjenje s predajom programa 3 minute, a mi njima toleriramo 3 godine neizvjesnosti i neznanja za što se mi uopće svi zajedno borimo! Zahtjevi koji su bili postavljeni bili su tek početak za uspostavu nekih pravila, ali kako bi ministar rekao svi ćemo završiti fakultet po pravilima, po kojima smo započeli. E pa ministre, pravila su donesena prije par mjeseci jer nitko ništa ne zna, fakulteti pokušavaju se snaći ali eksperimenti ne uspijevaju uvijek najbolje i koliko god znamo prigovarati na profesore i fakultet, ovaj prosvjed nije bio usmjeren protiv njih, nego protiv onih iznad, koji bi trebali sve zajedno držati na okupu i biti nit vodilja cijelog procesa, ali nažalost nit je pukla odmah na početku.

U srijedu na prosvjedu nisu bili studenti koji nisu dali ispite, ja osobno znam hrpu studenata koji su vrlo dobri i odlični, zapravo većina je bila takvih, jer ih brine situacija i samo želimo znati za što se mi borimo. Da li će naš trud zbog nesposobnosti ljudi na vrhu biti uzaludan? Da li smo bacili novce i godine u vjetar u ovoj zemlji koja se voli hvaliti da će biti "zemlja znanja"? E pa ministre, neće biti zemlja znanja kod se svi ne prime svojeg posla, ako studenti svaki dan idu na predavanjima, nemaju uvjete za rad da li se očekuje da trpe dok neki drugi godinama ne donose temeljne odluke bolonjskog procesa? Stalno se govori da je bolonja proces i to je proces, ali da se 3 godine uz konstantno traženje donošenja nekih uvjeta ne može ništa napraviti i onda se sve riješi u 24 sata, to je dokaz koliko se truda uložilo dok voda nije došla do grla. Ministre, za vaše dobro, pazite, voda bi Vas mogla brzo progutati, a cijelo "društvo znanja" koje stvarate potonuti potpuno u mulj, nije da i to nisu procesi, ali procesi koji za sada idu brže od bolonjskog procesa.

- 17:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.03.2008., subota

TANKA LINIJA ŽIVOTA

Nakon skoro tri mjeseca evo mene natrag, ovaj put neću obećavati, da ću biti redovan na blogu jer ne volim obećavat nerealne stvari. Uglavnom, baš me pukla inspiracija i rekao, da napišem koju riječ. Zadnjih mjeseci, a pogotovo dana smo vidjeli svašta. Od vožnje u suprotnom smjeru 15-ak kilometara, tramvaja koji leži na boku do trostrukih ubojstava u malim mjestima i bomba u kontejnerima za smeće. Zbog toga se danas pitam, jeste li razmišljali koliko je tanka linija koja dijeli život i smrt???

Da li ste se ikada zapitali kada krenete u školu, na faks/posao, jel ovo možda moji posljednji dan? Vjerojatno nikada. Zapravo svi život doživljavamo kao nešto normalno, kao nešto što se gasi u dubokoj starosti. Ali, pokušajte se sjetiti, koliko ste ljudi izgubili tijekom svojeg života. Koliko je ljudi napustilo ovaj svijet iznenada, bez ikakve naznake, u jednom trenu, svojom ili tuđom krivicom. Nažalost, i jedan je previše, a svakodnevno vidimo da je taj broj sve veći. Zašto je tome tako? Pa, djelomično i zbog nas samih. Zbog neodgovornih pojedinaca, koji ne vide da svi živimo u jednoj zajednici i svi postupci imaju svoje posljedice. Koliko mojih prijatelja sjeda u automobile pijano, koliko poznanika vozi u pripitom stanju, koliko njih izaziva sreću? I onda se pitamo zašto je toliko nesreća s tragičnim posljedicama. Ljudi jednostavno nisu naučeni da brinu za posljedice svojih postupaka, jednostavno ih ne mogu prihvatiti i onda im je cijeli svijet kriv za to, a ne oni sami. Pa pođite od najbanalnijih primjera. Koliko puta tijekom vašeg školovanja netko nešto ne napravi i onda mu je netko drugi kriv jer ne može reći da je on/ona pogriješio/la???

Ili jedan noviji primjer koji je zgrozio javnost. Na Savskoj bombe u kontejneru za smeće. I čovjek koji je tražio svoju bocu kako bi prehranio sebe ili svoju obitelj je nastradao jer su ljudi usred grada bacili bombe u smeće? Koliku kaznu mora dobiti taj čovjek? Koliko glup on mora biti?Kako ga uopće zvati čovjekom??? Zapravo mi je temu dao upravo taj primjer, jer sam ja par sati prije tog događaja bio na toj stanici, izašao pored tog kontejnera i stajao i čekao tramvaj par metara od njega. Možda da sam ostao na nekoj kavi, možda ja ne bi pisao ove riječi, možda bi ovaj blog i dalje bio u tami. Možda, ali nije i upravo zbog toga se pitam, koliko je tanka ta linija, da se nađete u krivo vrijeme na krivome mjestu i da se vaš život prekine? Da izgubite ono najvrjednije u životu, da izgubite sam život. Ta linija je tanka, vrlo tanka i baš zato trebamo svi izbaciti iz glave one misli da trebamo skinut 3 kile i da je to najgore na svijetu, da moramo učit za ispit i da nema gore obaveze, da moram u posjet rodbini a nama se spava.

Probudimo se svi zajedno... jer možda ćemo već sutra doživotno spavati... možda ne svojom krivicom, ali tu ništa ne možemo, osim uživati u svakom trenutku... čitajmo se... u nadi da je linija ipak nedovoljno tanka!

- 14:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.12.2007., ponedjeljak

Zadnje misli 2007. i prvi savjeti za 2008. godinu

Skoro pa je ponoć, skoro pa ćemo ući u 2008. godinu. I dok većina slavi na glamuroznim slavljima Novu godinu s nadom da će se sutra probuditi ljepši, bogatiji, u vezi, sretniji i spretniji... e pa, moram sve razočarati, neće biti tako. Sutra je novi dan, samo što smo ušli u novu godinu i pisat ćemo jedan broj više, ali da će biti drastičnih ili bilo kakvih promjena, to ne.

Taj slučaj s novom godinom neodoljivo podsjeća na slučaj s Europskom Unijom. Kao, težimo tom ulasku kao da ćemo svi procvasti, ali neće biti tako. Ne želim ja sad biti tu loše volje i kvariti vam slavlje, ali budimo realni, sutra će biti sve isto. Svaka promjena je jedan dulji proces od jedne sekunde. Zapravo je sav taj prijelaz u novu, još "ljepšu i bolju" i dobar. Donosimo neke odluke koje nas mogu poboljšati, barem se sjetimo to jednom u godini, iako bi se trebali sjetiti i više puta godišnje preispitati sami sebe. Kakvi smo, kako da se popravimo i kakvi zapravo želimo biti?

Ove godine, to jest prijelaz na 2008. sam odlučio bojkotirati i ne slaviti. Uživati u toplini doma bez ikakvoga prevelikog slavlja. Ali ipak sam odlučio donijete neke odluke. Odlučio sam u 2008. biti aktivniji, otvoreniji prema drugima i naravno poduzetniji. Dakle, najviše me kod mene živcira, što često kažem da ću riješiti to i to danas i onda to odgodim i tako stalno, ne sve stvari, ali neke i onda jednostavno trčim tjedan dana i ne uživam u ničemu jer sam se zatrpao obavezama, to bi trebao promijeniti.

A svima vama želim, da ipak promjenite sebe, barem malo na bolje jer time mijenjate cijeli svijet! Želim Vam sretnu cijelu godinu, ali i svima Vašima, da dobite nešto para, puno ljubavi i poslovnog uspjeh, ali glavno je, kako god bilo, da se vi osjećate ispunjeno i zadovoljno. Želim Vam sretnu Novu 2008. godinu!!!

- 22:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2007., petak

HDZ TV

Danas neću previše komplicirat... taman prije predizborne šutnje da postavim jedan program televizije koja bi obrađivala jednu od naših stranaka... koliko je ta televizija poznata prosudite sami!

06.00-07.00 h => U početku bijaše HDZ (povijest HDZ-a)
07.00-08.00 h => Uvod u HDZ (serija za buđenje nacionalne svijesti)
08.00-09.00 h => Dobro jutro HDZ (pozdrav i čestitke članovima te servisne informacija poput gdje danas maznut lovu)
09.00-10.00 h => Hrvatcki s kirom (obrazovna emisija)
10.00-10.30 h => SpužvaIvo Skockani (crtana serija)
09.00-10.00 h => HDZ minute (emisija hvalospjeva HDZ-u i dizanje ega Ivi)
11.00-12.00 h => Misa iz Vukovara - propovijed by Ana Lovrin (religijski program)

12.00-13.00 h => Govori HDZ-a - Kalmeta na otvaranju još jedne autoceste iz BiH
13.00-13.30 h => u govnima do grla (gospodarski magazin)
13.30-14.00 h => Plodovi zemlje - U mojem džepu (ispovijesti HDZ-ovaca)
14.00-14.05 h => Best of HDZ (s trominutnim reklamama i špicom od 90 sekundi)
14.05-15.00 h => Na mladima HDZ ostaje - mladi lavovi HDZ-a by Gordan Jadroković (talk show)
15.00-15.30 h => Svi vole Ivu (ironična emisija)
15.30-16.00 h => Svi mrze Zorana (serija za izbacivanje frustracija)

16.00-17.00 h => Život na minimalcu od 24000 kuna (istinite priče članova HDZ-a)
17.00-18.00 h => Jaca show (talk-show)
18.00-18.30 h => Uzmi ili ukradi - T-HT edition (game show)
18.30-19.10 h => Naslabiji član (kviz)
19.10-19.30 h => Vox popouli - bez cenzure iz središta HDZ-a
19.30-20.00 h => HDZ danas (središnja informativna emisija)

20.00-21.00 h => HDZ-ovci zijevaju - pjevaju (zabavni show)
21.00-22.00 h => Big Brother: Bez poštenja (reality show, pobjednik dobiva jednu domaću tvrku po izboru)
22.00-22.45 h => Alkemičari (sapunica o financiranju HDZ-a)
22.45-23.15 h => Ivin svijet (humoristična emisija o običnom životu jednog premijera)
23.15-00.00 h => Laži me (dokumentarno-igrana serija po istinitim pričama)

00.00-00.30 h => TV Aukcija: Dionice T-HT-a, Ine i Plive
00.30-01.30 h => KITA(rović) s Vama (erotski program s Kolindom)
01.30-02.00 h => Šeks insprektor - degustacija vina (gastronomska emisija)
02.00-03.00 h => Jesam te! (humoristična emisija o naivnosti Hrvata)
03.00-04.00 h => Anatomija zločina (serija o analizi pretvorbe i privatizacija)
04.00-05.00 h => Bogati i lijepi iz pera HDZ-a (SF serija)
05.00-06.00 h => Humanitarna akcija - Pomozimo sirotinji (pregled računa i donacije HDZ-ovim članovima)

I za kraj... izađite na izbore jer kako Jadranka Puž kaže.... baš zato ću izać na izbore, ne dajte da itko vam manipulira i oduzme glas.... ako već imamo neko pravo, iskoristimo ga.

- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2007., petak

JEDAN ISPIT = DIPLOMA - predizborni trik ili (propali) eksperiment kao i cijela bolonja?

Potaknut danas skandaloznim vijestima i senzacionalno glupim objašnjenjima o novoj odredbi, da jedan ispit nosi diplomu, morao sam napisati post i reagirati na takve nebuloze. Možda sam malo predirektno već u samom naslovu otkrio svoje mišljenje, ne samo o tom prijedlogu, nego i o cijelom bolonjskom procesu koji (bar nam kažu da je to bolonja) vlada našim nevjerojatno spremnim i nadasve opremljenim i financijski dobro osiguranim fakultetima.

Jednostavno mislim da svaki student, bio on bolonjac ili ne, ne može doći k sebi od takvih odluka i od objašnjenja u kojima se govori da će ljudima, koji će polagati samo jedan ispit biti teže doći do diplome, od onih koji tri godine uredno svakodnevno idu na faks, rade desetke programa semestralno, rade seminare, prezentacije, pišu ispite, rade u kojekakvim programima na imaginarnim računalima (jer ministarstvo daje novce u takvim količinama da profesorima kabineti liče na smetlište, hvala fakultetu što su učione stvarno dobro opremljene donacijama prijatelja fakultet, ne to nije ministarstvo) i što trpe konstante promjene uvjeta, ukidanje rokova, neimanje dekanskih niti bilo kakvih izvanrednih rokova, nemogućnost dolaženja do ikakvih informacija, jer ministarstvo nije još ništa odlučilo, pa fakultet neće na svoje ruku ništa poduzimat i još tisuću problema s kojima se svaki student susreće, a da ne komentiramo i učestala kršenja pravila same bolonjske deklaracije, koja je dobila ocjenu 4 od Europe. Jedino ne znam, koliko je tu bilo lažiranja i obmane samih ljudi koji su to procjenili ili je naša, već skoro bivša (nadajmo se), Vlada platila neke svoje ljude, da za njih provedu istraživanje iako postoje za to relevantne osobe (ne bi im bilo prvi puta da unajme neke agencija da provedu istraživanje, koje ide njima na ruku, novcem poreznih obveznika, a zavod kojim ga službeno provodi također našim novcem, ne priznaju).

Dakle, što sam htio reći svim ovim silnim kritikama i digresijama od glavne teme. Danas dođe takva vijest da više od 200 tisuća građana ove zemlje će imati priliku s jednim ispitom dobiti naziv prvostupnika, popularnog "bakalara" ili nečega već (naravno po bolonji nitko ne zna što je to zapravo taj popularni "bakalar"). Sve to meni užasno smrdi, ali gospodinu Primorcu i njegovim kolegama svaka čast, što će teoretski tako ispuniti neko obećanje, a to je da će dignuti broj visokoobrazovanih na bolje grane. Naravno teorija je jedno, a praksa drugo, ali to nekim strankama nikada nije bio problem, glavno je da je pakiranje dobro, a ono unutra je totalno nebitno, to je namijenjeno onima, koji će to pakiranje otvoriti, a pošto ova, uskoro bivša Vlada, njeguje kult nerada, to većini ljudi neće biti problem.

Uuuu... sad bi se oni pobunili, da ne njeguju kult nerada! OK... recimo da to nije istina, ali neka mi onda netko objasni neke stvari!
Zar jedan ispit umjesto 40-ak njih i više nije nerad???
Zar jedan ispit umjesto stotina sati na predavanjima, vježbama, labaratorijima, terenu, seminarima nije nerad???
Zar jedan ispit naspram stotina kolokvija (koji služe gubitku potpisa uglavnom), hrpe pismenih i usmenih (a, da po bolonji njih "nema") ispita nije nerad???
Zar jedan ispita naspram desetina izrađenih i obranjenih programa nije nerad???
Zar jedan ispit i ležanje doma nije naspram tri godina (najmanje tri) svakodnevnog odlaska na faks, sjedenja po podu jer nema mjesta, odrada predavanja i vježbi subotama i nedjeljama jer nemam učiona kroz tjedan nije nerad???

Po ako netko meni kaže da je teže položiti taj jedan ispit, onda sa mnom stvarno nešto nije u redu. Ja ne vidim kako bi bilo teže položiti jedan ispit, koji će vjerojatno biti samo teorijski, umjesto da nešto čovjek zapravo i nauči. Pa to neće biti visokoobrazovani kadrovi, to će biti nakaradna situacija. Ljudi s diplomom, a od svoje struke (bilo koje) vidjeli samo knjigu i sve čitali iz knjige. Jednostavna usporedba bi bila s kuhanjem. Pa tko još radi sve stvari po receptu, jelo jednostavno ispada uvijek bolje, kada ga se radi po svome osjećaju. Pa tko stavlja točno određeno soli, sve radi na minutažu? Nitko, svi moraju imati neku praksu da bi znali nešto ukusno napraviti! Praksa je ključ svega. I danas je na fakultetima ima vrlo, vrlo malo i mnogi izlaze s malo praktičnog znanja, ali kako će netko tko nikada nije vidio neku praksu moći raditi? Pa koji će poslodavac imati živaca prvo radnika dvije godine trpiti da vidi neke stvari? Ali pošto želimo biti Europi konkurenti, onda smo na odličnom putu da budemo konkurencija jakoj Bugarskoj i Rumunjskoj. Ali, sve se zaboravi kada se budu naši ministri hvalili da imamo čak 13% visokoobrazovanih i da je to skoro porast od 100%, da je Hrvatska po svim pokazateljima zemlja u Europi s najvećim rastom svih pozitivnih i padom negativnih stvari! Jedino je problem, da ja vidim neku drugu Hrvatsku, zemlju koja grca u dugovima, u nezaposlenosti, u nepoštivanju zakona, u korupciji, inflacija je opasno visoka...

Ma jako puno stvari ne štima, ali ajmo biti pozitivni za kraj. Zapravo... zašto pozitivnost? Budimo realni. Jedan ispit za diplomu je totalna idiotarija. To je za antologiju glupost! Mislim da svaki student razmišlja na jednaki način. Svi znamo koliko smo puta učili cijelu noć, koliko smo živaca ostavili na fakultetu, koliko je truda tu bilo, da nas netko tko "položi" jedan ispit nam oduzme posao? Mislim da je to pripremanja terena za kupovanje diploma, zapravo najbolje bi bilo da uvedemo cjenik diploma, jer neki su jednostavno rekli da je cjenik prijeko potreban. Čemu sav trud, ako netko ima bogatog taticu, koji će mu kupit diplomu! Ništa se neće promijeniti kod zemljom vladaju ljudi, koji prepisuju diplomske radove! I slažem se s nečim, idemo dalje, ali ne s dosadašnjom politikom.

- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

KLASA: TEŽI ALTRUIST

Današnja tema mi je već jedno dulje vrijeme u glavi. Zapravo, od kada sam na faksu, metnuo sam si jedan od glavnih ciljeva (osim da ga završim nekada, naravno), da ne budem pasivan, već aktivan član kolektiva. Da malo to pojasnim. Pošto sam odlučio upisati faks na kojem od 200-tinjak (na mojoj godini) ljudi nisam znao niti jednog, odlučio sam odmah da moram biti aktivan, dakle upoznavati se s drugima, nabavljati sve i svašta, zapravo uvući se ljudima pod kožu. I u čemu je problem ako sam sve to uspio? Baš u tome, što nisam uspio zavući im se samo pod kožu, nego puno dublje, tako da neki jednostavno su preuzeli parazitski način života. Nejasno? Pa, ajmo malo jasnije!

Svima je poznat primjer simbioze. Kada se dva organizma udruže zbog obostane koristi. Obično neki dobivaju hranu, a neki zaštitu i takve fore. No, što kada simbioza nestane i jedan organizam postane parazit? Cijelu prvu godinu faksa je sve bilo u redu. Ja sam bio taj nekakav pokretač svega, od kopiranja i rada za faks, do kava i ostalih stvari nevezano za faks, no sada bi drugi kolo vodili bez ikakvog reda. Nikoga više nije briga za faks, jer imaju nekog tko će ih zapisat, tko će im sve knjige/skripte /primjere ispita nabavit, i tko će ih na kraju krajeva pazit, da sve naprave na vrijeme. Odlučio sam da bi bilo vrijeme da se ta zajednica raskine. Jednostavno, kako će se netko u svemu toge snaći, ako ne ide po predavanjima, ako ne zna o hrpi kolokvija i projekata, ako ne nabavi niti jedan program? Nikako, ako im nitko ne kaže. Nije sad problem, da im ja ne želim reći, nego oni uopće ne pitaju, zar je moja dužnost da živim na MSN-u ili nekom drugom messangeru i objašnjavam im svake večeri kad je kolokvij, kako crtu povući u programu, kad što treba donijet, a da oni apsolutno niti jednu stvar meni pomognu/pokažu/daju? Mislim da to nije moja dužnost i od sada će biti drugačije! Zbog njih sam pustio neke ljude da se udalje iz mojeg života, ali od danas će biti drugačije!

Ista stvar je s mojim srednjoškolskim prijateljima. Već nekoliko puta, u pravilnim vremenskim intervalima od 2 tjedna ja sazivam kavu s desetak ljudi. I danas sam pokušao ponovno, da bi se od 6 ljudi koji su bili kontaktirani SMS-om ujutro do navečer javilo samo dvoje. A ostali su očito negdje zapeli! Ali da ne mogu niti jednom poruku javit da ne dolaze, ništa. Najgore od svega, da onda u toj organizaciji se moram služiti knjigom veza, jer određeni dio ljudi ne želi se vidjeti s drugima i onda moram slagati kombinacije i balansirati, da nekome ne pozovem osobu koja mu ne odgovara. Onda netko od tih "neodgovarača" sazna za tu kavu i jednostavno se uvrijedi, kako sam ga zaboravio i pozove sam sebe. Onda sam ja krivi i njemu i ovog drugome kome ne odgovara, ali glavno da su si oni međusobno dobri, ma što dobri najbolji! I tako se to svaki put dogodi, jer previše volim ljude i previše cijenim prijatelje.

Kada se takve stvari dogode, pitam se da li su to zaista pravi prijatelji ili su pravi prijatelji oni, koji su uvijek za mene učinili neke gluposti, sitnice koje su mi trebale, poput posudit knjigu na svojem faksu ili otići do grada sa mnom po poklon za nepoznatu osobu. Pitam se, da li ja uopće cijenim prijateljstvo dovoljno, da li je u meni problem što sam predobar, prepopustljiv pa ljudi to iskorištavaju? Ne znam, jednostavno pokušam uvijek svakome ugoditi, pa makar meni to ne pasalo. Premalo mislim na sebe i previše pazim da ne bi povrijedio druge, bez ozira kakvi su oni. Siguran sam da se nešto mora mijenjati, ali osim ravnodušnosti i dizanja ruku od njih ne vidim načina. Sve im kažeš i oni samo prijeđu preko toga. Ispravite me ako griješim, ali to nije pravo prijateljstvo, zar ne?

- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.10.2007., utorak

ISPUŠNI VENTIL

Iako me već duže vrijeme nema, ne znači da sam nestao. Samo skupljam novu dozu inspiracije. Nekako, ovo kišno vrijeme zadnjih dana (skoro pa i tjedana) utječe na mene, bacajući me u neku depru, stalno razmišljam kako me drugi vide, što bi mogao poboljšati, kako bi se mogao promijeniti na bolje, kako bi mogao ići sretniji spavati. Nekako uvijek se uhvatim, da mi je zbog nečega žao i da previše gledam upravo tu negativnu stranu, da premalo gledam pozitivnu, veselu stranu. Možda sam i premalo zahvalan na svakom danu, možda jednostavno se previše opterećujem svojim problemima i previše me oni pogađaju, da bi bio zahvalan. Možda je sve to zid koji sam stvorio, da niti ne vidim da bi trebao biti zahvalniji.

Nikako nisam mogao naći ispušni ventil. Nešto, kroz što bi se mogao ispuhati, kroz što bi moje brige bile zaboravljene, nešto što bi me oraspoložilo i nakon što tu aktivnost prestanem raditi. Mislim, svi mi volimo glazbu i volimo kavu s prijateljima, ali nakon svega toga ipak ostane još nešto što me muči, što mi ne da mira prije spavanja. Shvatio sam da je rješenje u fizičkoj aktivnosti. Odlučio sam (ovaj put čvrsto) otići na trčanje barem dva-tri puta tjedno. I moram priznati da se toga za sada pridržavam. Kada odem, napunim mobitel dobrim pjesmama i pojačam na najglasnije, slušali na uši i spreman sam ući u "svoj svijet".

Idealno mjesto je nasip koji je toliko savršen! Pogled na Savu, na grad, na mostove, a oko mene mrak i mirnoća. Sve je nekako živo, a opet mirno. Totalni kontrast, oksimoron, potpuno nestvarno i gotovo Nigdje nikoga, kao da sam zapeo u nekom mojem filmu. I kada hoću zapjevati, mogu bez da me netko čudno gleda. Jednostavno muzika i trčanje je takav motor, zbog kojeg zaboravim apsolutno sve probleme, koji me potpuno oraspoloži i sve negativnosti izađu iz mene. Možda je to nekima nepojmljivo, ali jednostavno mi to ne predstavlja napor. Veći mi je napor sjediti doma i razmišljati o problemima, o odnosima koji su zamršeni, o ljudima koji se zagonetni. Nakon 10-15 km i kada više niti noge ne slušaju kao prvu minutu, čak mi je i žao otići doma i vratiti se u "stvarni svijet", u svijet u kojem su problemi. Ipak odlazak u taj "moj svijet" mi je dovoljan da mi idući dan počne bolje.

Stvarno svima preporučujem, da napune mobitele, mp3-eve ili jednostavno cd s dobrom muzikom, obuku trenirku i tenisice i zapute se na trčanje. nema boljeg osjećaja kada stvorite svoj svijet u kojem vam nitko ništa ne može, a k tome još i mršavite. Tko je rekao da ne vrijedi ona, u zdravom tijelu, zdrav duh???

- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30